tims.divan

On je divan i kao mali i kao veliki, pored prozora ili za stolom, u društvu ili bez njega, ušuškan ili raskopusan… Divan je zamišljen da u vama budi divna osećanja – za zavaliti se i za uživati, za saznati, preleteti pogledom ili rukom… Nastao od ideja i osmeha studenata – članova novinarske sekcije. Oni su poželeli da sa svima koji uživaju u lepoj reči podele svoja razmišljanja i interesovanja. Divan je dovoljno komforan, osetite ga…



Dnevnik Ane Hegediš

El. pošta Štampa PDF

alt
HURRAAAA, DOBILA SAM VOZAČKU DOZVOLU!
Napokon mogu voziti svoj auto, bez da mi instruktor stalno ponavlja: "Pazi! Pogrešan smer. Pazi pešak!"... ili nešto slično. Uopste ne razumem kako sam ga podnosila dve godine, kakvo zanovetalo!

28. maj
Auto škola je priredila zabavu, jer sam položila vozački. Instruktori su bili stvarno ganuti. Jedan je čak rekao da će darovati misu za mene. Čini mi se da je jedan od njih imao suze u očima, a jedan je rekao da će se radi mene od sreće napiti. Jako ljubazni ljudi, ali nekako mi se čini da moja vozačka nije toliko bitna za toliko preterivanja.

6. jun
Tata mi je kupio auto, reno twingo! :)) Nažalost sam ga morala ostaviti u salonu da mi zamene zadnji blatobran, jer sam ubacila u "rikverc" umesto u prvu. Nemam prakse... tek nedelju dana vozim.

14. jun
I konačno, moj auto je tu! Bila sam tako zadovoljna da sam se odlučila ići malo provozati. Verovatno su i drugi imali istu ideju, jer je iza mene odjednom bilo puno automobila. Trubili su kao ludi... verovatno je to bila svadbena kolona, pa sam im se i ja pridružila i smanjila brzinu sa 15 na 10 km na sat. Verovatno im se to svidelo, jer su počeli još jače trubiti.

22. jun
Moje komsije su baš super. Napisali su veliki natpis "PAZI KOMSINICA ANA MANEVRISE!" i dali su mi najveće parking mesto, a deci su zabranili da se igraju dok ja ne parkiram. Pretpostavljam, samo zato kako mi ne bi smetali. Kako su to dobri ljudi. Naučila sam da se parkiram jako brzo, treba mi samo 15 minuta :))

30. jun
Drugi vozači oko mene stalno trube, mašu mi i pokazuju nekakve znakove. Mislim da je to vrlo ljubazno, ali je opasno. Neki tip mi je nešto govorio, ali ga nisam razumela, jer nisam našla dugme za otvaranje prozora... umalo sam pogodila pešaka. Dobro je da sam vozila svojom normalnom brzinom... 15 na sat.

10. jul
Malo su čudni ti vozači. Ne samo da stalno mašu, nego stalno i viču. Nikako da saznam što hoće, jer još uvek nisam našla dugme za otvaranje prozora... Možda mi žele dati nekakve korisne informacije. Mislim da je tako, jer sam čula jednog kada je rekao: "Idi kući, idi!". Neverovatno, kako je znao da upravo vozim kući. Kad nađem dugme za otvaranje prozora, biće mi malo jasnije šta mi pokušavaju reći.

19. jul
Noću je grad vrlo slabo osvetljen. Danas sam prvi put izašla napolje noću, pa sam morala stalno imati upaljena duga svetla da bih uopste nešto videla. Izgleda da su se i ostali vozači, koji su vozili u susret, slagali sa mnom, jer su i oni odmah palili duga svjetla. Jedino što ne razumem, zašto su i trubili. Možda da uplase i poteraju pse ili mačke s ceste... kakvi čudaci!

26. jul
Danas sam imala saobracajnu nesreću. Ušla sam na kružni tok, a kako je bilo puno automobila (nisam sklona preterivanju, ali bilo ih je najmanje četiri), nikako nisam mogla izaći. Kružila sam i kružila, tražila mogućnost za izlazak. Od kruženja mi se tako zavrtelo u glavi da sam udarila u spomenik na sredini kruznog toka. Stvarno bi morali ograničiti vožnju u kruznom toku na samo jedan automobil.

3. avgust
Nesreća me drži i drži. Danas sam išla po auto u garažu, a kad sam izlazila na cestu, pogresila sam pedalu te pritisnula gas umesto kočnice. Pogodila sam prolazeći auto te mu razbila celu desnu stranu. To je bila čista slučajnost da sam udarila upravo mog instruktora vožnje. Dobar čovek... stvarno dobar. Ja sam stalno ponavljala da sam ja kriva, ali on je neprestano ponavljao držeći se za glavu: "Oprosti mi Bože, molim te!.... Oprosti mi Bože, molim te!"


Darko Kuzmanović

(izvor: facebook)

 

Pilgrimage- via Roma

El. pošta Štampa PDF

alt
Jedan autobus sa 53 sedišta, i drugi autobus sa 61 sedištem. To je puno ljudi koji putuju u istom smeru. Svi do jednog bili su mi nepoznati. Oni su izgleda znali gde su krenuli. Ja nisam. 

Pričali su o susretima mladih, o Briselu 2008 i Madridu 2011. O Kotoru, Dubrovniku i Međugorju. O albi, ljubičastoj štoli, krunici i Novom Zavetu. Malo mi je bilo neprijatno.

Sledila je duuuuuga vožnja kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju. Jutarnju kafu popili smo nakon Trsta. Pa put u nepoznato.

Assisi, malo mesto Franjevaca.. Pod zaštitom je Unesco-a i oduzima dah. Nalazili smo se na velikoj nadmorskoj visini, u malom turističkom mestu sa uskim popločanim ulicama, bez pasa lutalica i mačaka koje se provlače kroz živu ogradu, u susedno dvorište. Pošta je uredno zadenuta za kovani okvir na masivnim drvenim vratima. Tratoria ova, tratoria ona. Hotel, pa suvenirnica. Otvoreni dućan. Žena koja našiva ime koje želite na platnu. Mirno je i tiho. Ali su cene veoma glasne. Imate li tri eura za kafu?

Ja sam ipak htela u Rim. Znala sam da će kafa tamo stajati duplo više ali zato sam i krenula. Da me Evropa išamara standardima, i da se vratim kući želeći da ipak platim više ali da dobijem ono za šta sam dala novac. No, zauvek ću najviše voleti kafu koju sama sebi napravim. Želela sam da vidim i probam sve osim nje. Jer ovakvo putovanje se ne dešava svaki dan..

Narednog dana sedela sam u desetom redu na audienciji Pape Benedikta XVI. Čekala sam red 45 minuta kako bih prešla 200 stepenika liftom i 321 stepenik peške do kupole na bazilici Sv. Petra. Panorama Rima od 360 stepeni i novo poznanstvo na velikoj visini. Fotografija sa pogledom na Trg Sv. Petra po kom kao mravi gamiže milijardu ljudi. Izvanredan doživljaj!

Capital Inn je mali kongresni hotel u kom se služi božanstveni Chardonnay. Fra Filipa je bilo milina slušati. Italijanski pomalo nagvaždati. Vlasnik hotela je bivši odbojkaški reprezentativac koji je igrao za Hrvatsku. Da li je moguće- čovek je pričao "našim" jezikom! Krevet je udoban, ali mogli smo bez naručenog buđenja u 6.30 svaki dan. Dugi su dani u tom Rimu. Ipak, to je hodočašće.

Treći dan se grejao na 20 stepeni! Piazza della Rotonda i Pantheon su nas ugostili na sat vremena. Jeli smo pizzu sunčajući se u kratkim rukavima 18. februara, ni najmanje nisam žalila što sam ostavila svoju zimsku obuću kod kuće. Da li je moguće da na tako jednom malom prostoru ima toliko ljudi, različitih..? Na trgu je zaista bilo pomalo klaustrofobično, ja ne volim žamor i osećaj da mi stalno neko prolazi iza leđa i pored stolice na kojoj sam sedela. Ni pizza nije bila jako ukusna, ali je to bio jedan od tri puta da sam se najela u Italiji. Ne znam kako oni mogu da žive na onoj, što se kaže, akupunkturi- sitno seckanoj hrani za nabosti.

Bilo je mnogo lepih drugih stvari toga dana- i dugoočekivani trg Navona iz priča i knjiga i filmova.. E tu bih mogla ostati zauvek- umetnici na sve strane. Charlie Chaplin ladies and gentlemen! On je baš koštao. Koštale su i skice Rima. A od kafe tamo uši rastu! Ostadoh lakša za "koji" euro, no teža za hrpu lepih stvari. Turčin nam je poklonio sliku. Marokanac nam je poklonio ruže. Neki slučajni prolaznik široki osmeh. Stvarno se isplati biti turista :)

Da mogu da izdvojim nešto posebno toga dana, možda bi to bio muzej Capitolini. Ne znam. Pored svih onih trgova, fontana, Rimskog Foruma, Koloseuma, slavoluka Cara Konstantina, Laterana i crkve Svetog Petra u lancima, ja bih istakla šetnju kroz muzej. Tek tako. Išla sam da dotaknem Marka Aurelija, da ujedem nožni prst cara Konstantina i da me na brzaka othrani Vučica, čučeći porerd Romula i Rema.

Jedan minut nisam pomislila na sneg koji sam ostavila za sobom. Naslonjena na bedem iznad Španskog trga, pokušala sam da izbrojim stepenice. Nije mi se dalo, slika mi je pred očima igrala. Rim u suton je prelep. Neretko. Zašto li su oni Star Trek Japanci morali da me trgnu tražeći da ih slikam.

Bio je još jedan dan, u tom Rimu, po nekim ulicama, trgovima, crkvama, bazilikama, radnjama, kafićima. A bilo je to i veče sa previše belog vina. I naredno jutro ko stvoreno za put. Kiša je padala, temperatura se spuštala sa svakim pređenim kilometrom ka severu.. Padova je bila hladna. Padovanski trg ogroman, kažu najveću u Evropi. Misa u crkvi Sv. Ante, velikog zaštitnika putnika, bila je prelepa. Reke ljudi su proticale padovanskim ulicama, stapajući se u jednu koja se ulivala u crkvu u kojoj su poslednji dan bile izložene mošti Sv. Antuna. Još malo slatkog vina, čipsa i šunke u baru na trgu.

19:50, Setra kreće put kuće. Slovenija nas je zavejala. U toj sam noći naučila mnogo toga.. Dok je autobus spavao, sedela sam na suvozačkom sedištu, gledala u dosadni autoput kroz Hrvatsku, slušala anegdote sa različitih putovanja i s vremena na vreme budila putnike nagoveštavajući blizinu granice. Carinica je pitala kakve protekcije ja imam kad jedina, pored vozača, nisam izašla iz autobusa. Rekli ste da deca ne moraju izaći iz busa, našalio se vozač. 

Rim je ostao daleko iza nas, povratak na režim-svaki-dan je pretio nostalgijom. Evo, već nedelju dana gledam slike i poistovećujem ovo putovanje sa ničim drugim do ludi circenes.. Biće toga još.



 
Strana 1 od 17


Vodič za brucoše




www.atlas-euro.org